TROTOAR - Zagreb

Pričamo si priče kako bismo živjeli. -Joan Didion Saccharine Idyll (Ušećerena idila) Martine Grlić privlači nas poput slatkog mamca. Nudi osjećaj sigurnosti i utjehe, prizore sitnih radosti i toplih sjećanja. Sve djeluje poznato, bezazleno, pa tonemo u vlastite uspomene. Čim skliznemo i zagrizemo, ispod opne izmigolji crv. Priče nastaju iz potrebe. Iz napora da se snađemo u svijetu raspršenom i zastrašujućem. Iskustva, odluke i slučajnosti naviru bez reda, bez odmaka. Zato smišljamo priče. Ne da uljepšamo život, nego da preživimo. Biramo, brišemo, spajamo, poput opsjednutih graditelja, dok ne oblikujemo privid cjelovitosti. Narativ postaje skela našeg identiteta, krojena prema našim potrebama. Mamac nije u postojanju narativa, već u našoj upornoj sklonosti da mu se predajemo kao istini, kao jedinom mogućem scenariju; a što se događa kad skela počne pucati? Jedini je problem bio u tome što me cijelo moje obrazovanje, sve što su mi ikada rekli ili što sam sama sebi govorila, uvjeravalo da se takva izvedba ne improvizira: trebala sam imati scenarij, a zametnula sam ga. Trebala sam čuti upute, a više ih nisam čula. Trebala sam poznavati radnju, ali znala sam samo ono što sam vidjela: bljeskove slika u promjenjivu slijedu, prizore bez ‘značenja’ izvan njihova privremenog rasporeda, ne film, nego iskustvo montaže. U onome što je vjerojatno bila sredina moga života još sam htjela vjerovati u narativ i u njegovu razumljivost, ali spoznaja da se smisao može izmijeniti pri svakom rezu bio je početak uvida da je iskustvo više električno nego etično. Sve se priče sentimentaliziraju. Kao i sjećanje. Kada za polazište izabire fotografije iz obiteljskih albuma, Martina Grlić uvlači se u varljivost pamćenja (jer joj je nemoguće umaći) i svjesno se njome koristi kao radnim materijalom. Njezine slike nisu dokumenti, nego konstrukti: ono što nas privlači nije istinitost prizora, već način na koji je aranžiran da nas zadovolji. Rekviziti dekora lebde nad sfumato tratinčicama i portretima nasmijanih žena. Sve je ružičasto, mekano, pre slatko. Idila podrhtava po rubovima. “ Nema ništa lijepo u ovim slikama ”, kaže autorica; poznato se odjedanput pretvara u strano. Ušuljava se nelagoda. Ono što se isprva činilo ljupkim otkriva drugi, nimalo pitomi, registar: matricu želja i strahova. Simboli koje poznajemo – bijela vjenčanica, kupid, blještavi nakit – istodobno prizivaju obećanje i prijetnju. Postaju nositelji kolektivnih iluzija, relikti ideologija koje su nam nekad zadavale okvire, a sada, otrgnuti iz svojih izvornika, vrte se kao defektne heraldičke značke. Pastelna idila ne tješi; predugo smo igrali tu scenu. U slikama Martine Grlić sentimentalnost se izokreće u ironiju, u tanku iglu koja probada iluziju i otkriva mehanizme kulture feminiteta, potrošnje i nostalgije dok neumorno pumpaju inventar šupljih rituala. A ono što se i dalje nudi kao normativ sreće – obavijeno ljepljivom ružičastom glazurom – ostavlja okus koji je sve osim sladak. Martina Rodrigues

Galerija Trotoar prvi put sudjeluje na međunarodnom sajmu suvremene umjetnosti Artissima Art Fair u Torinu, Italiji. Od 31. listopada do 2. studenog 2025. predstavit ćemo samostalnu izložbu umjetnika Marka Tadića u New Entries Sectionu u kultnom Oval Lingottu, Torino. Kustos izložbe je Marco Scotini. Potražite nas na štandu FUXIA 04.

Izložbom “Jesmo li gladni plemena?” propitujem suvremene oblike zajedništva kroz prizmu fragilnih odnosa, emocionalnih praznina i tihe čežnje za bliskošću. Kolaži prizivaju intimne krajolike obitelji, odnosa i izgubljenih sigurnih mjesta. Fragmentirani, slojeviti i često neuredni, ovi vizualni narativi odražavaju stvarnost u kojoj su granice i uvjeti „plemena” sve nejasniji – više ih ne određuje krv, već osjećaj pripadnosti, nježnosti i međusobne brige. Izložba artikulira prostor pitanja: jesmo li još sposobni za bliskost? I gdje tražimo „svoje pleme” kada nam ponestane riječi, kada se odnosi rasipaju u tišini, a svijet postaje sve užurbaniji i otuđeniji? U kolažima se prepoznaju tragovi tih pokušaja – pogledi, geste, uspomene i rane – svjedočanstva napora da se povezanost uspostavi i održi. Iako se zajedništvo pokazuje kao privremena i krhka konfiguracija, potraga za drugima ostaje uporna i neprekinuta. – Ivana Fischer